Dok sam bila dijete, tražila sam prisniji odnos sa roditeljima no nikada ga nisam imala. Umesto da ...

Dok sam bila dijete, tražila sam prisniji odnos sa roditeljima no nikada ga nisam imala. Umesto da nakon radnog vremena provode vrijeme s nama, oni su jurili neke druge stvari koje su u tom trenutku smatrali važnijima. Nisu primjećivali da vrijeme ide, da mi rastemo i ih trebamo sve manje i manje. Život ih je zaustavio u jednom trenutku i pokazao im što je bitno u životu, al bilo je kasno. Sada kada smo odrasli, oni traže bliskiji odnos s nama. Žele biti dio svih naših životnih odluka i odabira. Uopće nisu svjesni da više nismo njihova mala djeca koja trebaju svoje roditelje već odrasli ljudi koji mogu brinuti sami o sebi. Više ih ne trebamo. Cijenimo svoje roditelje, njihova mišljenja i stavove, ali ne osjećamo onu bliskost i prisnost s njima kakvu ljudi ovdje opisuju. Znam da je to krivo ali ....



Imam 22 godine i još sam nevina. Imala sam dosta veza, ali do odnosa nikad nije došlo. Brine me da će me muškarci zbog toga iskoristiti i odbaciti nakon "obavljenog posla".



Ja sam iskompleksirana devojka iz Srbije koja živi u Americi. Nikada mi nije bilo dosta učenja, napredovanja, novca i putovanja. Čak i posle svih uspeha nisam zadovoljna sa sobom. Planirala sam koledž ovde, međutim zaljubila sam se u momka iz Srbije i rešila da upišem fakultet u Beogradu. Nemate pojma kakav osećaj krivice i razočarenja imam u sebi što sam izgubila jednu godinu. Iako ću to rešiti sledeće godine, ubi me kompleks ove moje niže vrednosti. Nek' mi je Bog u pomoći s' ovim mojim mozgom, što mi ne da spavati svake noći.