Nikada nemojte zamjerati roditeljima što su pronašli sreću s nekim drugim. Ovo pišem čisto zbog mlađih čitatelja, shvatit ćete s vremenom da život nije bajka a ,,prava ljubav'' se rijetko nađe. Ljudi se mijenjaju, vole-ne vole, rastaju-sastaju i to je sve dio života. Moj otac je poginuo dok sam bila još beba, sa nekih 6 godina napokon je došla i ta figura u moj život. Bila sam presretna, dok kao adolescent nisam počela shvaćati neke stvari i tad sam ga zamrzila i sve je nekako ostalo na tome. A sada, otišla sam od doma kao što ćete i vi jednom otići. I vjerujte mi da nema sretnije osobe od mene jer znam da je uz moju majku netko tko ju voli, čuva, uz nju je i nadam se da će tako i proživjeti starost...
Sjećam se kad sam bila mala sjedili ja, mama i brat u autu dok smo čekali babu. Ja i brat dobili neke balone s heliom i mati uzme jedan, odveže i uvuče onaj zrak. Logično, promjenio joj se glas i mi pukli od smijeha. Bilo mi je sve smiješno dok nisam primjetila da joj ne prolazi taj piskavi glas. Eh tad sam pukla u suzama jer sam mislila da će joj zauvijek ostati tako. Dok je se mama smijala ja sam još više ronila u suzama i molila je da prestane. Ej jah.
0 komentari:
Objavi komentar