Krenula sam na teži fakultet početkom oktobra i redovno učim da ne bih bila u zaostatku sa gradivom i kao posledica toga sam na vežbanjima uvek aktivna jer želim da sakupim što više bodova na ...

Krenula sam na teži fakultet početkom oktobra i redovno učim da ne bih bila u zaostatku sa gradivom i kao posledica toga sam na vežbanjima uvek aktivna jer želim da sakupim što više bodova na aktivnost. Od kolega studenata dobijam negativne poglede, zlobne komentare i bukvalno jedva čekaju da se zbunim ili jednu reč pogrešno kažem da bi se smejali i dobacivali. Osećam se strašno neprijatno i glupo, to mi nabija tremu, a stvarno ne radim nikome nista loše.



Nisam vjernica, niti me vjera vuče, ikoja... Ali ljudi moji... Gdje će meni duša ako postoji kazna razmjerna praznini, sramu, gađenju, tuzi koju osjećam? Prije pola godine napravila sam pobačaj, zadnja godina na faksu, perspektivna karijera koja me čeka, on je bio niko. Samo neko s kim sam proslavila kraj rokova. Saznala sam da sam trudna i ogroman šok, ali znala sam što "moram" napravit. Smatrala sam da sam rođena za nešto više od brige za dijete, pogotovo jer dolazim iz obitelji vrlo uspješnih i dobrostoječih ljudi. Nema riječi kojima bih opisala šta osjećam; vjerujem da samo djevojke i žene koje su napravile isto znaju kroz šta prolazim. Ne mogu se pogledati u ogledalo, gadim se sama sebi. Pa to sam ja! Sposobna sam, snažna, uporna, tvrdoglava, strastvena..zašto sam povjerovala strahu da ne mogu to? Zašto nisam mogla? Moj sin... Mogla sam...